14. juli 2020, utorak, 19:05
Početna
Svijet
Kultura
Sport
Kolumna
Aktuelno
Društvo
Zdravlje
Nauči nešto novo
Stručni radovi
Kolumna
Sitnim koracima do krupnog cilja
Sve stvari koje vrijede ostvarenja ne mogu biti ostvarene preko noći.
Piše: Nemanja Pavlović / Datum: 24. april 2017. 16:33

Svi znamo da nas šetnja vodi negdje. Pomjeramo noge i tako se približavamo mjestu na koje želimo stići. Dostizanje neke fizičke lokacije nije mnogo različito od dostizanja nekog uspjeha u životu. Potrebni su koraci, to jest brojne akcije koje vode do željene destinacije.

Svi mi u glavi imamo grubu skicu uspjeha. Postoje krupni koraci koji se moraju preći, izazovi koje valja prevladati, a nakon toga to dobro čuvano blago. Tako mi krenemo praviti te velike korake, krenemo uzimati te velike zalogaje koji su preteški za sažvakati. Ubije nas dosada jer nikakvog napretka nema ili se jednostavno udavimo gutajući ono što još nismo sažvakali. Poslije toga, avantura za pronalaskom uspjeha i sreće više nije toliko privlačna. Ponekad se čini nemogućom.

To je problem krupnih koraka koji nas mame, ali koji su ustvari nevjerovatno teški za ispuniti. Još gore su njihove posljedice koje uništavaju želju, vjeru, samopouzdanje, osjećaj vrijednosti i sve druge osjećaje potrebne za koračanje stazom napretka. Postoji li rješenje? Kao i za mnoge stvari, naravno da postoji. I to poprilično jednostavno, ali na prvi pogled ne baš privlačno. Radi se o fragmentiranju krupnog koraka. Zašto praviti korak atletičara koji sa sobom nosi veliku vjerovatnoću susreta sa valom negativnih emocija kada možemo praviti bebine korake. Bebini koraci su manji, lakši, smješniji, dosadniji, ali mnogo sigurniji. Mnogi ih zbog toga podcjenjuju.

To sam naučio zahvaljujući pisanju svojih romana dok me debljina modernih knjiga prestravljivala. Pomisao da bi moj roman mogao biti tako dug, tako vremenski zahtjevan, pravi test za moju disciplinu, dovodila je do osjećaja sumnje. Ali na svu sreću, fokus sam na vrijeme skrenuo na mnogo važniju stvar. Odlučio sam pisati svaki dan minimalno hiljadu riječi. Kada je to postala navika, podigao sam taj minimum na dvije hiljade. Bili su to mali svakodnevni koraci koji su neizbježno vodili kao onoj završnoj riječi kraj.

Razmišljanje o nečemu što je preveliko za naš um da shvati i detaljno analizira dovodi do paralize, straha, sumnje i manjka samopouzdanja, iako smo itekako sposobni za ostvarenje cilja. Zato je veoma korisno skrenuti fokus na sitnije stvari, i zaposliti mozak manjim ciljevima koje smo stvorili dijeljenjem jednog većeg. To su koraci koji sigurno vode ka željenoj lokaciji, samo su mali i spori.

Druga pozitivna strana ovog pristupa je sigurno još važnija. U našem životu veoma važnu ulogu igraju emocije. Šta god da se desi, reagujemo na ovaj ili onaj način. Emocije su tu. Često ne možemo odabrati šta ćemo osjećati (iako i za to postoje vježbe), niti možemo odabrati šta će nam se desiti pa probuditi određenu emociju, ali možemo upravljati onim nad čim imamo moć. To su naše akcije, ono što odlučimo raditi ili ne raditi. Svaka akcija, uspješna ili neuspješna, budi emociju. Koje emocije mi želimo buditi svojim akcijama? Veselost, naravno. Veselost pojačava samopouzdanje, osjećaj važnosti, daje jasniji smisao života, daje nam hrabrost da nastavimo dalje, nemoguće je nabrojati šta sve. Sjetite se vaših najveselijih trenutaka. Vjerovatno ste se osjećali nezaustavljivim.

Svaki uspješan mali korak je jedan mali uspjeh. Samim tim i jedna mala doza sreće koja je sasvim dovoljna da nam promijeni dan. Ako ti koraci postanu dio naše svakodnevnice, zahvaljujući njihovoj jednostavnosti i lakšem ostvarenju, lakše je doći do te male pobjede, a pobjeda sa sobom nosi emociju koju želimo osjećati. Poslije nekog vremena svi osjećaji nabrojani ranije će postati dio svakodnevnice, nešto što se osjeća po pravilu. Postaje rutina, a takva rutina neizbježno vodi većoj produktivnosti pa samim tim i ličnom uspjehu, kakvim god ga vi smatrali.

Sitni koraci vode na isto mjesto kao i krupni. Sporiji su, dosadniji i izgledaju manje vrijedno u tuđim, a nekada i našim očima, ali sigurno vode do cilja. Emocije i njihove vojske osjećaja nas drže u mjestu ili guraju naprijed. Iako u mnogim stvarima ne možemo birati koju ćemo probuditi, u našim akcijama najčešće možemo. Znate šta odabrati.

Koji su vaši sitni koraci i gdje vode? Pišite u komentarima (registracija nije potrebna).

 
Sva prava pridržana © Marcus Fabius Quintilianus / 2020
Web design, development & custom CMS by Kahrić Kenan