14. juli 2020, utorak, 18:39
Početna
Svijet
Kultura
Sport
Kolumna
Aktuelno
Društvo
Zdravlje
Nauči nešto novo
Stručni radovi
Kolumna
Hellcome to Sarajevo
Bit će bolje! Bit će bolje! ... Hoće li biti bolje?
Piše: Semina Šišić / Datum: 11. maj 2015. 13:14

Bit će bolje! Bit će bolje! ... Hoće li biti bolje? 

Skenderija, stojim i čekam trolejbus za Dobrinju. Stanica puna ljudi. Sunce, graja, djevojke u ljetnim haljinama, revizori. Ljudi psuju na revizore, na ljude koji rade svoj posao i smišljaju kako da se promigolje,  a da ne plate kartu. 

Trolejbus nam stiže, vidim ga od Čobanije kako se sporo kreće kroz gusti saobraćaj na Skenderiji, a tek zapalih cigaretu. 'Uhvatih se' kako torbu namještam ispred sebe i stavljam ruku na nju. Zašto to radim? Okrenula sam se oko sebe i sve žene su zakopčavale torbe i stavljale ih pod pazuh uz čvrst stisak ruke. Izgleda da nam se ulazak i vožnja u javnom gradskom prevozu pretvorio u borbu, u borbu za onim što je naše. Nisam ni prva, a sigurno ni zadnja, kojoj je ono malo novca za užinu u tramvaju uzeo jedan od onih što se žali da nema posla i samo ide linijom manjeg otpora.  

Kako smo ulazili u isti trolejbus, posmatrala sam ljude i slušala izgovore o tome gdje je nestala mjesečna karta od 16 KM. Rijetki  su ulazili pognutih glava, a mnogi silovito dignute glave i češući rame o njihov kad ih upitaju za kartu.  „ Morate imati kartu, to vam je dužnost kao korisniku gradskog prevoza“, dodaje jedan revizor i pusti ih da uđu u trolejbus i puštat će da ne bi njegova djeca ostala bez oca i nezaposlena supruga bez muža.

Bježi, spasi  živu glavu, ne reaguj, nek kradu, nek lažu,  Sarajevu je dosta Denisa Mrnjavaca i Armena Dulića.
- „Jugoslavija je bila država, ovo nije država“ uz psovke  priča dedo neki dan uz jutarnju kafu. 
- „ Pa dedo i ovo je država bolan. Gledaj, nemamo jednog, nego trojicu predsjednika“, odgovorih mu.  - „ Nikakvi ovo predsjednici nisu mala, ovo su šaneri, gledaj ih ...“ nastavi dedo

Kaže da je jednom šetao navečer i sjeo na klupu da odmori. „ Tog dana sam primio platu i bila mi je u novčaniku, u vanjskom džepu od jakne. Kako sam sjeo, a ona vrućina i nešto me prenese i zaspah. Probudio sam se kroz 2 sata i požurio kući da se nena ne brine. Otišao sam da kupim kakvih kolača i platio, onim parama iz novčanika koji je bio u vanjskom džepu. „ 
 
Priča dedo da ih je policila štitila, da onome koga su jednom pendrekom  'opalili' po leđima, nije naumpalo da se druži s njim ikad.  
Izgleda da tad narod nije protestvovao. Il' kad je protestvovao, nije ih policija gađala prvim kamenom da prestanu.

Gleda dedo sliku Maršala na zidu i samo govori: „ Hvala ti za miran i suguran život Druže Tito. Ovoj djeci mladost ne vrijedi koliko je naša vrijedila. Smrt fašizmu, slobode ako bude. „

 
Sva prava pridržana © Marcus Fabius Quintilianus / 2020
Web design, development & custom CMS by Kahrić Kenan