14. juli 2020, utorak, 19:32
Početna
Svijet
Kultura
Sport
Kolumna
Aktuelno
Društvo
Zdravlje
Nauči nešto novo
Stručni radovi
Sport
Odbojka, ljepša strana života
Nejra Ajanović je studentica Pravnog fakulteta u Sarajevu i odbojkašica već duži niz godina. U ovom, veoma zanimljivom i iskrenom razgovoru, govori o svojoj upornosti, istrajnosti, uspjesima, ali i nefer odnosima nadređenih, kada je u pitanju ovaj sport.
Piše: Elizana Aljukić / Datum: 5. maj 2015. 21:10

Nejra Ajanović je studentica Pravnog fakulteta u Sarajevu i odbojkašica već duži niz godina. U ovom, veoma zanimljivom i iskrenom razgovoru, govori o svojoj upornosti, istrajnosti, uspjesima, ali i nefer odnosima nadređenih, kada je u pitanju ovaj sport. 


Odakle ljubav i želja za odbojkom?


„Sa svojih šest godina, prvi put sam uplivala u te sportske vode. Trenirala sam mnogo sportova, od košarke, plivanja, tenisa, fudbala... I na kraju ostanem pri odbojci, evo već dugih deset godina. Željela sam svaki korak uraditi najbolje što sam mogla, uvijek sam htjela da trener samo mene gleda, iako je na početku bilo oko sedamdesetak djevojčica. Odbojku sam zavoljela vremenom, kroz treninge i prvog trenera.“


Kako su izgledali tvoji sami počeci treniranja?


„Za vrijeme prvog treninga rekao mi je razrednik još u osnovnoj školi. Moji roditelji su više bili zainteresovani da se nastavim baviti košarkom, ali mene je „nešto“ odvuklo na taj trening odbojke. I eto, nakon tog' treninga, nikada više nisam poželjela otići na košarku. Treninge odbojke nikada nisam propuštala i počela sam sakupljati novac za svoje prve odbojkaške patike (kakva je to sreća bila..). Odmah se počela javljati ogromna želja da nastavim sa tim dalje.“


Jesi li ikada sumnjala u sebe i željela odustati od odbojke?


„Bit ću iskrena, nikada nisam željela odustati od odbojke,  jer nisam znala kako bih ja to podnijela. Plašilo me to da ne odem na trening i uvijek sam imala neki osjećaj grižnje savjesti, ako bih zbog temperature izostajala, na inicijativu mame (smijeh). Mada sam imala trenutaka, prije par godina,  kada recimo dođe  utakmica od izuzetne važnosti i onda tu utakmicu zapravo odigra sudija, a ne mi odbojkašice. To me strašno grizlo, postavljala sam sebi pitanja: „Pa zašto sam toliko u ovome, ako već on/a može da dođe i tek tako riješi utakmicu?“

Sjećam se da smo baš tada bili ekipa koja se razlikovala u nijansama i naravno u tim prilikama sudija može mnogo toga da uradi. To me nerviralo. I dan danas me nervira što je baš taj čovjek doveo u pitanje tolike godine, ne samo mog, nego i truda cijele ekipe.“


Studentica si Pravnog fakulteta u Sarajevu. Kako usklađuješ treninge i studiranje?


„Pa neću reći da je lahko, ali nije ni tako teško, ako znaš da organizuješ svoje vrijeme. Obzirom da studiram pravo i da je materija opširna, za učenje treba puno vremena. Baš su mi ti treninzi dolazili kao odmor od knjige, utakmice i putovanja su bile savršen vikend i odmor od svih tih stranica i debelih knjiga.“


Kakvo je dosadašnje iskustvo u OK Vogošća i koliko si ti zadovoljna postignutim?


„Za ovaj klub sam prvi put igrala i to na dvojnu licencu 2008/09 sezone. Za OK „ Vogošća“ sam igrala kao posuđeni igrač, kako bi im pomogla na Državnom prvenstvu. Zatim sam otišla u inostranstvo da igram i 2011/12 sezone, opet sam se vratila u OK „Vogošća“. Napravile smo zavidan rezultat tri godine uzastopno. U sezoni 2012/13 iz Druge federalne lige plasirale smo se u Superligu FBIH, zatim sezone 2013/14 plasirale smo se u Premijer ligu BIH. Nažalost, zbog finansijskih sredstava i nedovoljnog ulaganja, nismo mogle ostvariti veliki rezultat u Premijer ligi. Ali, svakako da sam prezadovoljna svojom ekipom i radom trenera. Na kraju ove 2014/15 sezone, mnoge od nas napuštaju klub. Neke iz zdravstvenih razloga, neke nastavljaju studije u inostranstvu, dok neke odlaze u druge, veće klubove. OK VOGOŠĆA ostaje da radi na omladinskom pogonu.“


Koje si sve medalje osvojila i koja ti je za tebe posebna?


„Medalje su uvijek bile  posebne za mene. Svaku novu medalju bih rado kačila na zid svoje sobe. Učestvovala sam na kantonalnim, federalnim i državnim prvenstvima, međunarodnim igrama i ne tako velikim takmičenjima beach volley u Bosni, ali i Hrvatskoj i Crnoj Gori, gdje je to već malo ozbiljnije za vrijeme ljeta. Imam svoje dvije najdraže medalje i priznanja. Za najbolju igračicu na Međunarodnom beach volleyu u Zaostrogu, zlatna medalja kao Prvaci superlige za žene FBIH 2013/14 koju sam osvojila sa OK VOGOŠĆA i zlatna medalja na Međunarodnom tradicionalnom turniru.“


Već pomenute medalje, aludiraju na uspjeh. Kako si podnosila padove i odricanje?


„Naravno da je bilo i padova i odricanja od svega. Istina je da se do cilja može doći samo uz mnogo odricanja i mnogo padova,  jer po nagradu se ide preko trnja. Na mene su padovi imali jak uticaj, jer nikada i nikako ne volim gubiti. Uvijek sam previše ljuta i bezobrazna, nervozna i sve što ide s tim u paketu, nakon poraza. Ali, kada se smirim, kažem sebi da je i to sastavni dio sporta i da moram dalje, jer to trenutno ne mogu ispraviti. Mogu samo nakon svog velikog truda, pronaći način da to ispravim i drugi put pobijedim. Inače neću odustati.“


Odbojka je prvenstveno veoma lijep sport. Možeš li mi reći, jesi li zadovoljna sportskim dešavanjima u našoj domovini i da li bi otišla van BiH da igraš, kada bi ti se pružila prilika?


„Definitivno nisam zadovoljna. Toliko godina sam u sportu i za naš sport se daje minimum. Niko ne ulaže dovoljno, finansije idu na drugu stranu, Bog zna kome i gdje tačno. Ja sam imala priliku otići i igrati za turskog prvaka VAKIFBANK 2010 godine. To je tačnije bilo probno, roditelji su željeli da vide kakva je situacija. Nisu htjeli odmah da potpišu ugovor, obzirom da sam bila maloljetna. Naravno, ne moram puno reći, ali neuporediva je situacija oko ulaganja u sport u Turskoj i našoj BiH. Jedna stvar je jasna, u državi u kojoj imaš ljude i sredstva da podignu sport i ti ćeš uspjeti, bio ti stranac ili državljanin te zemlje. Tako i oni, ulažu u sve što je dobro, a da te ne lažem, puno je naših sportaša otišlo upravo u Tursku. Od fudbalera, košarkaša, odbojkašica i odbojkaša. Ima nas toliko talentovanih na nšsim prostorima, ali za nas se daje minimum, sve je ograničeno.“


Vjerujem da postoji osoba koja ti je uzor, kako u životu, tako i u odbojci?


„Sheila Castro i Francesca Picinini. Dopadala mi se igra Sheile Castro, brazilske reprezentativke, koja trenutno igra u Vakifbanku. I da sam ja ostala u tom klubu, ko zna, možda bih je i upoznala. Italijanska reprezentativka, Francesca Piccinini je neko poput koga sam željela biti, od svojih prvih odbojkaških koraka. Ali nažalost, ona je prve odbojkaške korake i uspjehe napravila u Italiji, državi koja je poznata po najjačoj odbojkaškoj ligi, sa najjačim igračicama svijeta. Što se odbojkaša tiče, velike igračine za mene su bili Ivan Miljković, reprezentativac Srbije i njegov suigrač Nikola Grbić.“


Za kraj, šta bi poručila mladima?


„Bez obzira kakva je situacija u našoj državi, bavite se sportom, ne propuštajte treninge zbog sebe, jer kada ste dobri možete lahko dobiti priliku za neki veći klub. Steći ćete dugogodišnje prijatelje i zajedno sa njima putovati. Nemojte zbog ovih društvenih mreža ostajati zaključani u kući, između četiri zida. Od malih nogu naučite se ritmu, da imate obavezu, trening. Da vam nešto drugo i puno lošije ne bi kralo dragocjeno vrijeme.“

Kao što je već pomenula u razgovoru, Nejra napušta „OK Vogošća“. Već u julu nastavlja studije na Univerzitetu u Beču. Odbojku toliko voli da je već pronašla klub za koji će igrati. A naš novinarski klub, Marcus Fabius Quintilianus želi joj mnogo uspjeha i sreće.


 
Sva prava pridržana © Marcus Fabius Quintilianus / 2020
Web design, development & custom CMS by Kahrić Kenan