14. juli 2020, utorak, 17:23
Početna
Svijet
Kultura
Sport
Kolumna
Aktuelno
Društvo
Zdravlje
Nauči nešto novo
Stručni radovi
Kultura
Sarajevo
Sarajevo je teško opisati. Veoma je teško naći pravu riječ za jednu takvu veličinu, jednu neopisivu ljepotu. Grad koji je odgojio mnogu raju, kojim je u životu sve dao, a nikada ništa nije tražio.
Piše: Damir Hodžić / Datum: 30. april 2015. 0:01

Grad meraka i jarana, grad ljubavi i grad koji ne podnosi papke. Možeš se ti pokušati uzdići, i misliti da si najbolji, ali ne ide to tako. Bar ne u ovom gradu.

Ili si raja ili si papak.


Uostalom, šta papak zna šta je Sarajevo, šta papak zna šta je mahalsko dijete, ništa! Papak će vazda biti papak, bez obzira koliko se školovao u Sarajevu. Kako se približava ljeto ovaj grad je sve više i više veseliji. Šareni krovovi se miješaju sa zelenom bojom lišća, a ulice su pune djece. U sarajevskim mahalama je vazda bilo isto! Manja djeca se igraju: žmire, lopte, ganje ili gume. 


Momci i djevojke se okupljaju sa gitarama i sviraju do kasno u noć, dok neka „baba“ ne zovne policiju ili u blažem slučaju, dok vas ne polije vodom. Roditelji koji su došli s posla, izlaze ispred kuća ili u dvorišta, sa svojom rajom, te onako, u akšamluku, ispijaju kahve sa rahat lokumom i uživaju.
Danas je vrlo lahko prepoznati dijete ovog grada, po onom tipičnom sarajevskom govoru. Raja se dijeli samo po jednoj stvari, a to je, za koga navijaju. Sarajevo ili Željeznicar, bordo ili plava! Zezanje prije utakmice i obavezno klađenje ko će biti pobjednik u derbiju. Poslije derbija, onaj poraženi, pretežno navijači Želje, gase telefone, nema ih danima sve dok se ne oporave.


Indexi, Crvena Jabuka, Pro Arte, Zabranjeno Pušenje, Kemal Monteno, Mirza Delibašić, Boris i Đorđe Novković, Zdravko Čolić, Dario Džamonja, Branko Đurić, Asim Ferhatović... su  imena, kojima je ovaj grad dao mnogo, ali i, na vrhuncu slave, nikada nisu postali papci, nisu se uzdigli i zaboravili svoj grad.


Asim Ferhatović Hase, „ majstor driblinga“ sa Koševa,  držao je ćevabdžinicu i uvijek je bio toliko „široke ruke“, da nikad niko nije došao kod njega, a da je otišao gladan. Bez obzira da li je imao novca da plati ili ne. Naime, on je „hranio pola čarsije“, a čarsija kao čarsija, vazda se znala odužiti! Zato sada kada nekom spomete njegovo ime, svi ga se rado sjećaju, a u njegovu čast, napravljena je i česma na Baščaršiji, također je i  jedna ulica dobila ime po njemu. Naravno uz njemu najdraži stadion Koševo, koje danas nosi njegovo ime.


Osim rahmetli Haseta, tu su i mnogi drugi koji su znali da stoje čvrsto na zemlji, bez obzira koliki su oni uspjeh ostvarli. Zdravko Čolić, Branko Đurić, Crvena Jabuka, iako ne žive u Sarajevu, vrlo rado ga posjećuju, ali ne dolaze oni da bi bili viđeni, već onako, čisto iz ljubavi. Zato ih možete vidjeti, kako lagano šetaju, bez srkleta, bez čuvara. Sa rajom se vazda ispričaju, druže se, i šta čovjeku više treba?!  


Sarajevo je i na gubitku, jer su Davorin Popović, Mirza Delibašić, Đorđe Novković, Dario Džamonja, te Kemal Monteno, prebrzo napustili ovaj svijet. U čast Kinđeta i Pimpeka, napravljne su dvije statue, koje krase park kod njihovog Fisa. Kultne kafane u koje su rado išli. „Junaci bez ulica“ koji bi uskoro trebali da dobiju naziv, ulica  Kemal Moneteno i Dario Džamonja.


Najbolje od ovog grada, jeste što je najtolerantniji grad na svijetu! Ljudi sve slave, od Bajrama do Božića, te naravno svi jedu baklave, kolače, a svi poguzije. Nema ovdje „oni“ ili „mi“, ovdje smo svi zajedno! Svi zajedno sarajevski uživamo. Neka ljudi u drugim gradovima broje krvna zrnca, ali ovdje to neće moći! Ni sada, niti bilo kad! Nije moglo za vrijeme rata, pa neće ni poslije!


„I onda se lagano okreneš, i pogledaš dole, a ispod tebe puklo Sarajevo. I ? I gledaš ga. I kao da vidiš cijeli, smisao postojanja. Ti bas voliš ovaj grad. Jako. Al' ima i onih koji ga ne vole... Al' šta ćes, nisu oni krivi što im Bog nije dao dušu.''  Film „Duhovi Sarajeva“.

Kroz historiju mnogi su pokuašli zapaliti, srušiti, unišitit ovaj grad, sravniti ga iz temelja, ali nikad nisu uspjeli, jer svaki put  on bi samo rastao i postajao sve bolji i bolji!


Kada te neko pita, zašto volis baš ovaj grad? Zašto ti je ovaj grad tako drag, kada je sve u njemu „obično“?  Onda, tu osobu odvedeš na Top, i gledaš u grad,  bez riječi! Gledaš kako akšam pada na grad, čujes ezan sa džamije, zvono Katedrale, te vidiš kako se prve svjetiljke pale. Šta ti više treba? Zar trebaš objašnjavati da je ovo grad Zlatnih ljiljana, očeva i predaka, koji su svoju krv prolili za njega, te da je ovo grad djece, zaljubljenih, muzike, predstava i velike historije!

 
 
"Ma mili moji, nije bitno da si rođen u Sarajevu, jedino je bitno da svoje neartikulisane, čobanske navike, primitivizam i druge oblike ponašanja ne doneseš sa sobom u veći grad u kojem želis živjeti i praviti karijeru. Potrebno je da, osim fizičkog preseljenja tijela, malo i duh prilagodiš urbanom ponašanju. A primitivaca, papaka i seljačina će uvijek biti u dovoljnim količinama, čak i među onima koji su "treća generacija Sarajlije".


Napomenuo bih da prije nešto manje od 300 godina kuga i požari poharaše Sarajevo, nije ostalo više od par hiljada lokalnih žitelja. Danas kada slušate Sarajlije, gotovo svih 500.000 ih ima Sarajevske korijene koji datiraju "još od dolaska Turaka" i uglavnom su im preci bili age, begovi, knezovi i vlasnici Kiseljaka, cijele Betanije, pa od Pionirske do Jagomira, zatim Skenderije pa sve do Čobanije, Cirkus placa sa Marindvorom, cijele... De se malo uhavizajte i spustite se na zemlju kojom hodate. Malo poniznosti prema ovoj zemlji i istine o sebi. Svako je od nas osoba za sebe koju ne određuje isključivo porijeklo, ima tu malo i vaspitanja iz kuće, škole, komšiluka, doživljenog i viđenog, a ima i do pročitanog, čuj mene pročitanog..." Mladen Jeličić Troka.



„Dječak koji raste zavolio te tad, ostao je ovdje vezan za svoj grad“!

 
Sva prava pridržana © Marcus Fabius Quintilianus / 2020
Web design, development & custom CMS by Kahrić Kenan