14. juli 2020, utorak, 18:29
Početna
Svijet
Kultura
Sport
Kolumna
Aktuelno
Društvo
Zdravlje
Nauči nešto novo
Stručni radovi
Kultura
Junaci bez ulica
Po nacionalnosti Džamonja, po zanimanju Genije.
Piše: Elizana Aljukić / Datum: 27. april 2015. 17:21

Po nacionalnosti Džamonja, po zanimanju Genije.

Naime, Dario Džamonja je bio novinar, pisac i kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Kolumnista, Valter i Valter ekspres, ali i urednik u časopisu Lica.


Rođen je 18. januara 1955. godine, u Sarajevu. Prepoznatljiv je po jedinstvenom i neponovljivom stilu, a o njemu se najviše može saznati iz njegovih priča. Iz njegovih zapisa o jednom vremenu, gradu, zemlji, ljubavi i prokletstvu, koje su osim u novinama i magazinima, objavljene i u njegovim knjigama, za koje je dobio brojne nagrade.


Dacu je Sarajevo oblikovalo – jedini grad koji je bio i ostao njegova vječita inspiracija. Odrastao je sa djedom i bakom. Odrastao je sa Sarajevom. Ono što je sigurno, književnost je odabrala njega. Postao je pisac koji živi ono što piše. Nisu njegove priče prosto autobiografske. Te su priče mnogo više od toga. Istiniti tragovi uklesani u sjećanja sarajevske raje, cijela jedna biografija Sarajeva slikana srcem čovjeka koji je sarajevskoj raji pripadao. Za vrijeme rata, 1993. godine, Dario biva ranjen i sa porodicom napušta Sarajevo, te odlazi u Ameriku. Snalazio se i u dalekoj Americi, pokušavao je živjeti onako kako je navikao. Fizički je bio tamo, ali dušom u Sarajevu. Daco je neko, ko je samo u Sarajevu mogao disati i samo se po sarajevskom vazduhu mjerilo njegovo trajanje.


U jednoj svojoj priči, Genije je napisao: „Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva.“ 

Svoj boravak u Americi je ovjekovječio knjigom “Pisma iz ludnice”. Vrativši se u Sarajevo, nastavio je da živi od pisanja.

“Ja sam se vratio iz Amerike, iz jednog jedinog razloga – da ne umrem u Americi kao kuhar, neg’ da umrem u Saraj’vu kao pisac.”

I eto, želja mu se ispunila. Iza sebe je ostavio vrijedne literarne prikaze, sada već skoro izgubljenog sarajevskog duha, čime je više nego zaslužio da mu se grad koji je toliko volio oduži jednom ulicom sa njegovim imenom. 


Umro je u 46. godini, u gradu koji najmanje ljubavi uzvraća onima koji ga najviše vole. Prvi put je umro, kako je napisao, 1993. kada je napustio Sarajevo. 1998. godine ponovo je umro, kada je napuštao Ameriku i svoju djecu.  Tužnog 15. oktobra 2001. godine, borac za istinu do posljednjeg dima cigarete, ispisao se iz živih.


Dobitnik je nagrade „Veselin Masleša“, za najbolju knjigu proze 1985. godine, zatim „Fund Free Expression Award“ 1993., te „Writes Club Madison“ II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju „Madison“ 1996. godine. 

 
Sva prava pridržana © Marcus Fabius Quintilianus / 2020
Web design, development & custom CMS by Kahrić Kenan