21. novembar 2019, četvrtak, 4:22
Početna
Svijet
Kultura
Sport
Kolumna
Aktuelno
Društvo
Zdravlje
Nauči nešto novo
Stručni radovi
Stručni radovi
O nasilju (i komunikaciji kao supstancijalitetu odnosa)
Svako ima pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost. (Član 3, Opšta deklaracija o ljudskim pravima, 1948)
Piše: Velibor Savčić (komunikolog) / Datum: 14. decembar 2017. 21:16


PRIZNAVANJE NASILJA


Nasilje – to je ono što izrasta iz klice zla. I ona je u nama. Druga klica, klica dobra daje (dala je)  nešto drukčije, što prepoznajemo kao dobro, humano. Svako među nama bira koje će sjeme zalijevati i njegovati, koje će osobine usavršavati, hoće li prevalirati vrline (dobro, odgovorno, pošteno...) ili mane (dijabolično, dehumano, iracionalno, neodgovorno...). Što bi autor ­­­Kenan Crnkić rekao ,,pazi kojeg vuka hraniš’’, kako glasi i naziv njegovog djela.


Nasilje se emituje u različitim oblicima, generisano je na različite načine, što zapravo indicira da je nasilje posljedica, a ne uzrok. Ili, ukoliko nasilje klasifikujemo kao aktivno (fizičko) i pasivno (na primjer, emotivno) onda vjerovatno zaključujemo da je aktivno generisano pasivnim, odnosno da se u tom slučaju aktivno manifestuje kao posljedica, a pasivno kao uzrok. Kauzalitet  je neosporan i ovaj episilogizam je opravdan. Osvrnite se na posljednji primjer nasilja, o kojem ste pročitali, čuli ili, još bolje, na nasilje koje ste doživjeli ili proizveli. Ali, kako pronaći uzrok i pasivnom nasilju? Jasno je da sve počinje komunikacijom (a sve je komunikacija, pa tako i nasilje), ali govorimo o lošoj komunikaciji (ili diskomunikaciji) kao mogućem i najčešćem uzroku ostalih oblika nasilja. 


Svojevremeno je dr Maršal Rozenberg (Marshall B. Rosenberg)1 govorio, to jest pisao o nenasilnoj komunikaciji (poznato je njegovo djelo ,,Nenasilna komunikacija, jezik života’’).2 U djelu predočava o nenasilnom komuniciranju, mogućnostima i efikasnostima takvog komuniciranja, koje nam je svima nužno potrebno. Dakle, riječ je o nenasilnoj komunikaciji kao prevenciji, pristupu, rješenju. U Predgovoru Rozenbergove ,,Nenasilne komunikacije’’ predočen je napis Aruna Gandija (Arun Gandhi), unuka velikog borca za ljudska prava, rebela protiv svakog vida ugnjetavanja, apologete humaniteta – Mahatme Gandija (Mohandas Karamchand Gandhi). Između ostalog, u tom napisu Arun Gandi opisuje sopstveno odrastanje u južnoj Africi 40-ih prošlog stoljeća (vrijeme aparthejda, što je vrsta nasilja), i njegovo komuniciranje (verbalno i neverbalno) s drugima. Riječ je o fizičkom zlostavljanju kao vidu ili posljedici nasilne komunikacije. Spasonosan trenutak za Aruna je odlazak u Indiju, u kojoj vrijeme provodi s djedom. Mahatma Gandi ga je (na)učio kako izdržati nezadovoljstva, neshvaćenosti, kako (p)ostati rezistentan na različita ispoljavanja zla i zašto je potrebno suprotstavljati se svakom zlu, ali ne činiti to retorzivno, nego suprotno – zadovoljstvom, racionalnošću, pozitivizmom, empatijom – dobrim. Poruka je jasna, tamo gdje su ljubav i dobro, zlo je apsolutno nemoćno. ,,Jedna među mnogim stvarima kojima me je djed naučio jeste razumjeti dubinu i dah nenasilja i priznati da smo nasilni i kako trebamo kvalitativnu promjenu vlastitog stava. Često ne priznajemo sopstveno nasilje jer ga nismo svjesni; mislimo da nismo nasilni jer je naša predodžba nasilja predodžba borbe, ubistava, udaranja i rata, predodžba stvari koje prosječne osobe ne čine,’’ napisao je Arun. (Rosenberg, 2006: 19) Kao način da to nauči i prevlada, Mahatma Gandi mu predlaže (ili zadaje) da nacrta ,,stablo nasilja’’ analogno ,,rodoslovnom stablu’’, upravo kako bi mu olakšao da ispisivanjem i opisivanjem nasilja (nasilnih činova), za koje je saznao taj dan, osvijesti vlastitost o postojanju nasilja u svijetu, naravno, u različitim oblicima i količinama. Arun objašnjava: ,,Njegov argument bio je da ću u većoj mjeri cijeniti nenasilje ako razumijem i priznam nasilje koje postoji u svijetu.’’ (Resenberg, 2006: 19) 

Ovo je odličan metod, ostalo je pitanje voluntativnog, željnog, nasušnog akta ili čak vremensko-prostorne uvjetovanosti, ali praktikabilno je, i nužno. Ovakvim ili sličnim pristupima možemo bolje razumjeti nasilje, uzroke i posljedice (izohrono u mikro i makro okruženju). Bilo bi prilično nedolično upitati tiče li nas se nasilje koje se zbiva hiljadama kilometara ispred ili iza tačke na kojoj smo. Tiče nas se! To je direktna opomena Džona Dona: ,,Nikad ne pitaj za kim zvono zvoni – ono zvoni za tobom.’’3 A njihov eho dopire daleko, neka tako bude i u vezi s nasiljem. Mogućno je da dah nenasilja nadjača dah nasilja.


Šta znamo o nasilju, kako ga opserviramo i interpretiramo?


Nije jednostavno ukazati i upozoriti na nasilje, niti ga prihvatiti. Strah je ono što nas, u određenoj mjeri, sprječava da govorimo o nasilju ili da mu se suprotstavljamo. Osim straha, kao prepreka u prepoznavanju, prihvatanju i prijavljivanju nasilja pojavljuje se nešto gore nego strah, to je indiferentnost, kao i ubjeđenost – to me se ne tiče, tuđi problem, privatna stvar. Ne, nasilje nije i ne smije biti privatna stvar, bez obzira na to da li se dešavalo unutar ili izvan ,,porodično-privatnog ambijenta’’, ono se mora rješavati javno (zakonski) u sudovima i drugim institucijama/organizacijama kao arbitarima i zaštitnicima ugroženih. Trebalo bi da je i sam čin prijavljivanja nasilja zapravo nužnost i odgovornost, a ne samo arbitrijum. Sljedeće pričica je odličan primjer individualno-kolektivne osvješćenosti, odgovornosti i spremnosti da se djela, odnosno da se doprinese u razrješenju određene situacije. U džungli izbi požar. Sve životinje panično bježe od vatre. Bježeći, slon primjećuje kako jedan kolibri prolijeće pored njega. Poslije izvjesnog vremena kolibri prolijeće ponovo pored njega, ali ovog puta u pravcu požara. Pošto se to ponovilo još dvaput, slon zastade i upita ptičicu: Šta to radiš?’’ Kolibri mu odgovori: ,,Letim do rijeke, punim kljun vodom i prosipam je po požaru.’’ ,,Ali time nećeš ugasiti vatru.’’ ,,Možda si u pravu, ali ja činim ono što mogu!’’ (Verner, Vajs, 2016: 55)


Većina se tokom života nađe u situaciji da bude žrtva nasilja ili nasilnik (a možda i jedno i drugo, logično, jer je uslovljenost ovih ,,funkcija’’ zapravo posljedičnost; često osobe koje su u djetinjstvu bile zlostavljane, kasnije, kao odrasle, postaju nasilne, mada uvijek postoje i izuzeci iz ovog ,,pravila’’). Pitanje je koliko su klasična (tradicionalna) psihologija, moderna psihologija, komunikologija, sociologija i druge nauke (iliti oblasti) uspjele doprinijeti u rješavanju različitih konflikata uzrokovanih lošim komuniciranjem ili šutnjom, mada je i šutnja komunikacija. Ističu komunikolozi kako nije moguće ne komunicirati. (Vaclavik, 1967) 


Nasilje se spominje najčešće u smislu fizičkog nasrtanja čovjeka na čovjeka (recimo muškarca na ženu ili muža na suprugu, roditelja na djecu, djece na roditelje, vršnjaka na vršnjake, i tako dalje), međutim, nasilje je metamorfoziralo – što je i te kako posljedica dešavanja tokom cjelokupnog ljudskog života do današnjeg dana. Diverziformnost nasilja ogleda se u nadmoći većine nad manjinom, superioritetu istosti nad različitošću, nasilje je uzrokovano bojom kože, religijskim, etničkim, jezičnim, kulturnim, rodnim, seksualnim i drugim determinizmima. Nasilje nad ljudima (osim ustaljenog fizičkog, u ovu kategoriju spadaju i, na primjer, ekspolatisanje radne snage, loši i nesigurni radni ambijenti, minimalan lični dohodak, psihičko zlostavljanje...), nad životinjama (mučenje životinja – držanje u dehumanim uslovma ili ubijanje životinja za potrebe modnih industrija...), nad prirodom (eksploatisanje prirodnih resursa, prirodnog bogatstva: zagađivanje rijeka, sječa šuma, uništavanje plodnog zemljišta, topljenje leda na Arktiku i sl.), a sve izazvano ljudskim aktivnostima, nepromišljenostima, solipsizmom.4 Najpoznatija klasifikovanja nasilja su: rodno, seksulano, verbalno, fizičko, psihičko, generacijsko (starosno – ageism), mobing, ali ono je i tehničko, tehnologijsko, takođe, cenzura je oblik nasilja (kao i autocenzura), nasilje je i medijsko (u smislu sadržaja, bilo da je medijski projiciran ili samo emitovan/prenesen), političko, profesijsko i dr. Svakodnevno svjedočimo nekoj vrsti nasilja, pitanje je koliko smo osvješćeni, možemo li prepoznati nasilje, te da li uopšte razvijamo kriterije za prepoznavanje i distingviranje dobra i manje dobra (zla)?


Potrebiti komunikatori


Komuniciranje je segment ili potpunost fundamentalnih procesa u svakom društvu. Ono spada među osnovne karakteristike čovjeka kao društvenog bića, ali ne samo kao društvenog, nego uopšteno kao bića, čije je prirodno svojstvo komunikacija/komuniciranje, u ovom ili onom obliku, na ovaj ili onaj način, na ovom ili onom nivou.5 Naravno da se načini javnog komuniciranja mijenjaju, od medija u, na primjer, antičkom periodu (Grčka, Rim – na trgovima, pisanjem na zidovima) do današnjih medija, savremeno-globalnih agora – novina, fotografije, filma, radija, televizije, fejsbuka (facebook), skajpa (skype), tvritera (twitter), instagrama itd., a ova medijamorfoza i sve promjene u mogućnostima načina komunikacije zapravo su prednosti današnjeg vremena  pri detektovanju nasilja, ili kodiranju i dekodiranju nasilja (nasilnih poruka), odnosno poruka kao apela da je nasilje realno i da mu se moramo suprotstaviti. Činiti to  prvenstveno komunikacijom – nenasilnim komuniciranjem, što bi rekao teoretičar komunikacija Stjuart Tabs: ,,Komunikacija je najvažnija vještina koju možete da naučite!’’6 To je tačno. Ukoliko naučimo komunicirati, adekvatno, kontinuleno jasno i što direktnije možemo toliko toga promijeniti.

 

Komunikacija je urgencija, kao i prevencija protiv nasilja:


Ukažite drugoj osobi da vam nešto smeta ili da vas njeno ponašanje povrjeđuje (riječi ili gestovi);


Razmislite o načinu pristupa osobi (čak i pomoći). Kao što rekosmo, potrebno je pronaći razloge nasilja, o njima govoriti, pokušati riješti probleme, ali neka to ne šteti osobi koja je žrtva ili potencijalna žrtva, i koja pokušava nasilniku pomoći; ukažite drugima na potrebu da sarađujemo, jer tako lakše opstajemo, o čemu je pisao i neurobiolog Joahim Bauer (Joachim Bauer) u knjizi ,,Princip ljudskosti. Zašto je prirodno da sarađujemo’’: ,,Srž svih ljudskih motivacija je da osjeti ljudsku naklonost i da je uzvrati.’’; (Verner, Vjas, 2016: 56)


Ukoliko nema efekta, potrebno je spasavati se – prijavom nasilja nadležnim organima, povjeravanjem prijateljima i traženjem pomoći, uopšteno javnim (ili konkretno medijskim) djelanjem i ukazivanjem na nasilništvo;


Nemojte dozvoliti sebi da postanete (socijalno) izolovana osoba koja trpi nasilje i ćuti o nasilju, neće svako prepoznati vašu šutnju (oblik komunikacije) kao apel za pomoć;


Komunicirajte direktnije, otvorenije, smjelije! Odašiljite informacije o nasilju sve dok ne dobijete povratnu informaciju (feedback), u tom slučaju takva informacija može biti spasonosna. Nažalost, osobe često ostanu bez odgovora (pomoći), a uzroci tome mogu biti: prekasno obraćanje, nedovoljno i nejasno indiciranje na problem(e) i autodestruktivno mišljenje da će nasilje prestati.


Na predavanju povodom obilježavanje kampanje ,,16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama’’7, koja se inače obilježava širom svijeta, u njoj učestvuje veliki broj država i organizacija, i traje od 25. novembra do 10. decembra, kojoj sam imao priliku nazočiti, pronijete su informacije, onoliko koliko je vrijeme dozvoljavalo, o nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini, te djelimično o nasilju u svijetu. Veliki je broj žrtava, žene su zlostavljane, ponižavane, ubijane. Odjeknulo je iz predočenih podataka da je nasilje nad ženama tradicionalno uslovljeno, prepoznaje se kao kulturološki elemenat, pogotovo na Balkanskom poluostrvu, gdje se nasilja gotovo podrazumijevaju. Sasvim opravdana objekcija! Zaključak onog što sam prije nekoliko dana čuo o nasilju nad ženama zapravo je potvrda premise – toliko toga je uzrokovano nasilnom komunikacijom, komunikacionim neznanjem, nedovoljnošću verbalne (zdravije, dublje i konstruktivnije) komunikacije u svim odnosima, ne samo na relaciji muško-ženskih (bračnih) veza. Nažalost, odziv publike nije ohrabrujući, te je u tom slučaju, kada su ovakve kampanje u pitanju (krajnje humanog karaktera), potrebno odigrati taktički. 

U teoriji ali i u praksi poznato je nešto što se zove ’bijela propaganada’, takvim načinom ,,manipulisanja’’ i ,,takticiziranja’’ koristimo se, na primjer, prilikom pozivanja na poštivanje ljudskih prava. Šta to znači? Recimo, jači ili veći odjek kampanje bio bi ukoliko se upozorenje ,,nasilje nad ženama’’ pretoči u ,,nasilje nad majkama, kćerkama, sestrama, rodicama, prijateljicama...’’ Takve poruke su zasigurno emotivnije i efektivnije jer većina (naročito muškarci) ne bi voljela da im neko maltretira majku, sestru, kćerku. Ovakvo propagiranje nije loše, nego je pozitivno, korisno, neophodno. Ljudi reaguju onda kad ih se nešto direktno tiče ili ih se može ticati, danas-sutra. Odziv je sigurno u tom slučaju veći, komunikacija jača, interaktivnost zajamčena, a samim tim i veća je mogućnost rješavanja ovakvih problema, odnosno, rebeliranja protiv naslija, njegovog odbacivanja i formiranja osjećaja gađenja pri samoj pomisli na nasilje.


Komunikacija – causa sine qua non


Komunicirajmo što češće, jasnije, direktnije, smislenije, to je jedini način da izbjegnemo nasilje u što većoj mjeri, iako i samo komuniciranje može biti nasilno ili oblik nasilja, u svakom slučaju još nije preraslo u fizičko nasilje, te samim tim postoji i veća mogućnost pretakanja diskomunikacije (nesporazuma, svađe) u komunikaciju (sporazumijevanje, razrješenje problema, sukoba), a to je mir. Sveti mir! 

Komunikološki posmatrano, moguće je i u nekom interkomunikativnom prostoru (nonkomunikacija ili prekid verbalne komunikacije) riješiti problem, smiriti strasti, izbjeći neželjena afektivna djelanja, pa opet, nakon nekog vremena, hladne glave prokumunicirati (verbalno) i tako nastaviti u tonu očuvanja mira, sporazuma, dobra. Takođe, problem ljudskog roda ogleda se i u tome što smo se pretjerano predali institucionalizmu (naravno da su zakoni potrebni, između ostalog njima se i štite ljudska prava, nećemo zaboraviti Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948., Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama iz 1950., Deklaraciju o eliminaciji nasilja prema ženama iz 1993., kao i druga dokumenta u korist ljudskih prava, ljudskog dostojanstva, ljudskog roda, a nauštrb nasilja), međutim, hajde da pokušamo tome racionalnije pristupiti. Dakle, neću povrijediti drugo biće, neću ga ubiti, ne zato što se plašim zakona, osude, kazne, nego zato što je to antihumano, zato što nemamo pravo povrijediti drugo (i drukčije) biće. I ne zaboravite svaki put pri pomisli da budete nasilni i prilikom ugrožavanja drugih kako je zapravo biti žrtva, koliko je teško trpjeti, patiti, išečkivati da će prestati i da će biti bolje. Racionalnost i promišljenost su sredstva protiv inhumaniteta.


Svi nivoi u komuniciranju: prokomunikacija, nonkomunikacija, diskomunikacija, miskomunikacija, ekskomunikacija, metakomunikacija8  su važeći, praktični, svrsishodni. Ukoliko je neko izopšten iz zajednice (ekskomuniciran) znači da je komunikacija na neki način zaustavljena, ali interpersonalna (verbalna), međutim, u tom slučaju vjerovatno je tako i bolje, jer u suprotnom diskomunikacija može prerasti u fizički obračuna, to jest u nasilje. Postoji, naravno, i obratna varijanta, pri čemu nije bolje prekidati nesporazum, jer miskomunikacijski nivo (trenutno ,,mimoilaženje’’ u stavovima, razmišljanjima, perspektivama) može biti tranzicijski, što bi značil da nakon nekog vremena rješavamo problem (komunicirali smo, sporazumjeli smo se), te izbjegli problem – nasilnost. Utjecajni mislilac, filozof medija i teoretičar komunikacija (XX stoljeća) Vilem Fluser (Flusser) opisujući ljudsku komunikaciju zabilježio je: ,,Čovjek s drugim komunicira, on je ,,politička životinja’’, ne zato što je društvena životinja, već zato što je usamljena životinja koja nije u stanju da živi u usamljenosti.’’9 Što znači, komunicirajmo jer time ne samo da izbjegavamo usamljenost, nego rješavamo problematične situacije u životu i, konačno, potvrđujemo da živimo. A pravo na život pripada svima, bez izuzetka, ono nije poklon čovjeka čovjeku, ono je zahtjev prirode i kosmosa.

 

 



Reference (izvori):


1  Psiholog, teoretičar komunikacija, osnivač Obrazovnog odjela Centra za nenasilnu komunikaciju.

2 Marshall B. Rosenberg (2006): ,,Nenasilna komunikacija, jezik života’’, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek

3 John Donne, u Ernest Hemingvej (2016): ,,Za kim zvono zvoni’’, Kontarst : Dereta, Beograd

4 O izrabljivanju ljudi, ne priznavanju ljudskih prava, poništavanju ljudskog dostojanstva, ugrožavanju ljudskog zdravlja; uništavanju prirodnih resursa, i tako dalje, zarad ličnih (i kolektivnih) interesa određenih korporacija pogledati  u: Klaus Verner-Lobo, Hans Vajs (2016): ,,Crna knjiga korporacija: svet u kandžama velikih korporacija’’, Laguna, Beograd, 2016. Takođe, potresan prikaz ugrožavanja ljudskog života dao je ljekar Džejms Levin, na osnovu podataka prikupljenih tokom medicinskog istraživanja (konkretno o nasilju nad djecom, tjeranju djece na prostituisanje koju mučitelji doslovno drže u kavezima u Mumbaiju – sve su oblici nasilja), pogledati u: James A. Levine (2015): ,,Plava bilježnica’’, Naklada LJEVAK, Zagreb

5 Velibor Savčić (2017): ,,Mogućnosti filma kao mas-medija u jednopartijskom sistemu – SFRJ’’, Fakultet političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu (magistarski rad)

6 Stjuart Tabs  (2013): ,,Komunikacija – principi i kontekst’’, Clio, Beograd, str. 29.

7 U Sokocu (BiH) je 9. decembra 2017. promovisana kampanja ,,16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama’’, koju organizuju Udružnje građana ,,Aurora’’, Narodna biblioteka Sokolac, Ustanova za kulturu ,,Pero Kosorić’’ u saradnji sa članovima ,,Art Queera’’. Ovu svjetsku kampanju obilježava 1,700 organizacija u više od 100 zemalja. Period trajanja kampanje je simboličan i sve vrijeme je u duhu nenasilja, s obzirom na to da počinje 25. novembra što se uzima kao Međunarodni dana  borbe protiv nasilja nad ženama, a završava se 10. decembra Međunarodnim danom ljudskih prava. Detaljnije o kampanji na:  https://www.womenngo.org.rs/prakticne-politike/kampanje/16-dana-aktivizma/160-16-dana-aktivizma-protiv-nasilja-nad-zenama (pristupljeno 10. decembra 2017.)

8 Pogledati o ovoj vrsti ili nivou komunikacije u: Joseph A. Devito (2002): ,,Human Communication’’, UNIT 8 Nonverbal Messages, The Basic Course, 9/E, Allyn & Bacon, Boston

9 Vilem Fluser (2015): ,,Komuniklogija’’, Fakultet za medije i komunikacije, Univerzitet Singidunum, Beograd, str. 10.

10 Paul Walzlawick, Janet B. Beavin,  Don Jackson (1967): ,,Pragmatics of Human CommunicationA Study of Intcractional Pallcms, Pathologies and Paradoxes’’, New York: W. W. Norton

11 Opšta deklaracija o ljudskim pravima (10. decembar 1948.): http://www.mdomsp.hr/userdocsimages/arhiva/files/73214/Op%C4%87a%20deklaracija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf  (pristupljeno 10. decembra 2017.)

12 Fotografija preuzeta s:

https://int.search.tb.ask.com/search/AJimage.jhtml?&searchfor=komunikacija&n=78397429&p2=%5EY6%5Exdm269%5ES20164%5Eba&ptb=EB17FE9F-DFDF-4F4A-9343-1C070AAEA0FD&qs=&si=CM-8k_Ht0dICFcQp0wodr_0MXg&ss=sub&st=sb&tpr=sbt&ts=1513281389796&imgs=1p&filter=on&imgDetail=true  

(pristupljeno 10. decembra 2017.)

 

 
Sva prava pridržana © Marcus Fabius Quintilianus / 2019
Web design, development & custom CMS by Kahrić Kenan