Naslov: MEDIJI I SHRINKING SPACE U BOSNI I HERCEGOVINI: UTIŠANI ALTERNATIVNI GLASOVI

Autorice: Lejla Turčilo i Belma Buljubašić

Izdavač: Fondacija Heinrich Böll, Ured za Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju

Mjesto i godina izdanja: Sarajevo, 2017

Broj stranica: 103

ISBN: 978-9958-577-21-5

Lejla Turčilo je vanredna profesorica na Odsjeku za komunikologiju/novinarstvo u Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Objavila je tri autorske knjige "((P)Ogledi o medijima i društvu: članci, eseji, istraživanja (2017)", "Zaradi pa vladaj: politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u BiH (2011)", "Online komunikacije i offline politika u BiH (2006)", jednu koautorsku knjigu, četiri istraživačke publikacije i mnoge druge stručne i naučne radove.

Belma Buljubašić je docentica u Fakultetu političkih nauka na Odsjeku za komunikologiju/novinarstvo. Objavila je više naučnih, stručnih radova i prikaza u bosanskohercegovačkim časopisima i časopisima u regiji. Učestvovala je na konferencijama i seminarima u BiH, regiji i inostranstvu.

Sužavanje javnog prostora predstavlja jednu doista zanimljivu i aktuelnu temu. Čini mi se neiscrpnu za bosanskohercegovačko društvo koje se još uvijek nalazi u demokratskoj tranziciji, te koje pokušava da se u svim segmentima, pa evo i u tom medijskom, adaptira razvijenim evropskim državama. Pojam “shrinking space”, možda jeste nedovoljno istražen, ali sigurno je maksimalno prisutan u Bosni i Hercegovini. Upravo to pokazuje ova publikacija, koja je imala za cilj prikazati razloge nastanka sužavanja javnog prostora, odnosno koji su to ključni akteri koji vrše pritisak na medijske organizacije i uposlenike, kupujući tako šutnju, odnosno zaštitu važnih informacija.

Knjiga se sastoji od devet poglavlja: 1. Metodološko-koncepcijski okvir (cilj, hipoteze i metode istraživanja), 2. Shrinking space u Bosni i Hercegovini (kontekst i dosadašnja istraživanja), 3.  Medijska scena u BiH (stanje i perspektive), 4. Ključni nalazi istraživanja, 5. Zaključna razmatranja i preporuke, 6. Literatura, 7. Prilozi, 8. Izvodi iz recenzija, 9. Biografije autorica. Četvrto poglavlje ima osam pod-poglavlja: 1. Zakonska regulativa medija u Bosni i Hercegovini, 2. Politički pritisci na medije i novinare/ke, 3. Ekonomski pritisci na medije i industrija oglašavanja, 4. Socioekonomski položaj novinara/ki, 5. Javni servis u BiH, 6. Uloga međunarodnih donatora i mediiji u BiH, 7. Etički standardi i profesionalno novinarstvo, 8. Medijska pismenost publike u BiH.

U prvom poglavlju predstavljen je metodološki dio rada. Ponuđena je generalna hipoteza koja je kroz cjelokupan rad više puta potvrđena. Što se tiče metoda, korištena je analiza dokumenata (sadržaja), te metoda ispitivanja (tehnika intervju). Intervjui su urađeni s 44 sagovornika (novinari/ke i drugi akteri medijske scene u BiH)  iz Sarajeva, Mostara i Banja Luke.

Drugo poglavlje govori više o tome šta podrazumijeva pojam “shrinking space”, te koji su to zadaci koje mediji imaju u demokratskom političkom okruženju. Posebno se naglašava trougao politika-mediji-javnost, koji čini suštinu javne sfere i javnog života. Ističe se važnost profesionalnog medijskog djelovanja u kontekstu informisanja javnosti, te se ukazuje na postojanje direktnih (cenzura, prijetnje medijima i novinarima, te ekonomski pritisci)  i indirektnih (manipulacija – korištenje medija kako bi se veličala jedna ličnost ili partija i podmićivanje novinara)  utjecaja političkih i ekonomskih elita, što direktno vodi do sužavanja javnog prostora.

U trećem poglavlju detaljnije je prikazano gdje se nalazi BiH kada govorimo o medijima. Kakav je standard bosanskohercegovačkih novinara, te koji su mediji još uvijek dominantni (televizija), a koji rastu iz dana u dan (online mediji). Istraživanje bh. medijske scene pokazalo je kako je medijsko tržište kompleksno i prezasićeno; da ga karakteriše netransparentnost kada je riječ o medijskom vlasništvu; da je prisutan rast web portala; da su uslovi za rad novinara loši itd. Kao ključni problemi medijske scene navode se politička instrumentalizacija medija, netransparentno medijsko tržište, nizak nivo profesionalnih standarda u medijima, te nizak nivo medijske pismenosti.

U četvrtom poglavlju izneseni su rezultati istraživanja i ovo poglavlje je podijeljeno u osam pod-poglavlja. Prvo pod-poglavlje daje širi uvid u to kako funkcionišu zakoni koji se odnose na medije u BiH.  U knjizi se navodi da je oblast medija poprilično dobro regulisana u BiH, te da ne zaostaje za razvijenim evropskim zemljama. Iako na papiru sve izgleda veoma dobro, u praksi je drugačije, posebno kada je riječ o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, gdje se maksimalno koristi rok od 15 dana za izdavanje informacija. Naglašava se da Zakon o zaštiti od klevete ograničava rad novinara. Intervjuisane osobe koje su bile dio ovog istraživanja smatraju da bi govor mržnje trebao biti kažnjivo djelo u Bosni i Hercegovini, te da bi Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) trebala biti funkcionalnija. Autorice navode da u Bosni i Hercegovini nedostaje zakon o transparentnosti vlasništva, zakon o oglašivačkoj industriji i zakon o finansiranju medija, dok iz RAK-a  navode da je neophodan zakon o elektronskim komunikacijama.  

Drugo pod-poglavlje ukazuje na postojanost direktnih, ali i indirektnih pritisaka koje vrše političke elite. Rezultat tih pritisaka jeste cenzura, autocenzura, neprofesionalno informisanje, nemogućnost kvalitetnog rada, iščezavanje istraživačkog novinarstva itd. Pritisci se ostvaruju putem uskraćivanja finansija određenom mediju. Kada objavite informacije koje nisu u interesu političkih predstavnika, vaš medij se može naći na pragu potpunog kolapsa. Također, prisutno je i etiketiranje medija kao neprijateljskih, izdajničkih ili plaćeničkih. Novinarima/kama koji/e nisu poželjni/e zabranjuje se prisustvo na konferencijama za medije. U knjizi se navodi niz pritisaka na medije: pretres Klix.ba, udaljavanje novinara/ki BN televizije s konferencije za štampu u Bijeljini koju je organizovao SNSD, Dodikovi napadi na novinare/ke itd. Posebno se ukazuje na povezanost vlasnika medija i rada tog medija, koji je uslovljen vlasničkim pritiskom. Kao primjer navode se dnevne novine Dnevni avaz, gdje kažu da se taj utjecaj najbolje vidi kroz tekstove, u kojim se promovišu oni koji odgovaraju osnivaču ovog medija. Zaključeno je da politički pritisci jačaju cenzuru i autocenzuru koja je sve prisutnija u bosanskohercegovačkom društvu.

Treće pod-poglavlje predstavlja načine sužavanja javnog prostora putem ekonomskih pritisaka.  Autorice ističu kako je industrija oglašavanja, baš kao i medijsko vlasništvo u BiH izrazito netransparentna. Navode da se već duži niz godina insistira na zakonu o industriji oglašavanja, ali bez većeg uspjeha. Postoje tri ključna načina finansiranja medija u bih, a to su: sredstva iz javnih fondova i budžeta, RTV taksa i oglašivačka industrija. Ova sredstva zapravo su kupovina šutnje, a njima se najviše kontrolišu javni mediji. Naglašava se da problemi nastaju čak i onda kada se treba izmjeriti čitanost, gledanost i slušanost, tako da dolazimo u situaciju da su tri emitera odjednom najgledanija. Ističu kako oglašivačka industrija i ekonomski pritisci značajno utječu na pojavu cenzure i autocenzure.

Četvrto pod-poglavlje prikazuje koliko naši medijski profesionalci zarađuj, te s kojim problemima se redovno suočavaju. Autorice navode da u medijima vlada opće siromaštvo, te da su novinari/ke prisiljeni/e da rade veliki broj priča svakodnevno i nemaju vremena da ih rade kvalitetno. Kažu kako urednici imaju veće plate nego novinari. Ističu kako sve veći broj novinara/ki pod političkim i ekonomskim pritiscima pristaje na cenzuru i autocenzuru iz straha za njihovu egzistenciju. Učesnici istraživanja kazali su da se u medijima zapošljavaju nekompetentne i neobrazovane radne snage. Urednici se odlučuju prije da udovolje političkim interesima, nego da dobiju kvalitetan prilog. Jedini vid podrške novinarima prema pisanju autorica jesu novinarska udruženja, koja osim osuda verbalnih ili fizičkih napada, ne mogu napraviti suštinsku promjenu. Kao rješenje ovog problema naglašava se edukacija medijskog osoblja, uvođenje medijske pismenosti u obrazovni sistem, te uspostavljanje medijskih sindikata koji će se boriti za pravnu zaštitu novinara/ki.

U petom pod-poglavlju predstavljen je trenutni položaj javnih emitera u BiH. Kao problem navodi se djelovanje javnih emitera od njihovog početka kao konkurentskih, a ne kao komplementarnih kuća. Posebno se to vidi na kvalitetu sadržaja koje emituju javne televizije, za koje bismo prije mogli reći da djeluju kao komercijalne stanice. Finansiranje (prikupljanje RTV takse) javnog servisa je, kako navode autorice, postalo je značajno tehničko, ali i političko pitanje. Ističu da se neprikupljanje najviše odrazilo na BHRT, koji se skoro pred gašenjem. Sistem javnog emitovanja je u velikoj krizi, za koju su odgovorni/e politički predstavnici/e. Opstanak javnog servisa je više političko pitanje, nego li strateško ili policy pitanje. Navodi se niz mjera koje trebaju poduzeti Parlament BiH i Vijeće ministara, kako bi se riješilo pitanje funkcionisanja javnog servisa. Javnom RTV servisu zamjera se nesenzibiliziranost prema manjinskim zajednicama. Zaključuju da, iako je opterećen brojnim problemima sistem javnog emitiranja nema alternativu, te da je uslov opstanka demokratskih vrijednosti i javnog interesa u medijskom prostoru svake demokratske države.

Šesto pod-poglavlje govori o važnosti međunarodnih donatora u razvoju bh. medijske scene. Kao primjeri medija koji rade njihov posao dobro navodi se Žurnal i Centar za istraživačko novinarstvo. Ističe se kako je uloga donatora bila veoma važna u donošenju zakonskih akata, uspostavi medijskih institucija, ali i podršci razvoja medijskih kuća (finansijska sredstva za opremu i edukaciju). Značaj međunarodnih donatora ogleda se u pružanju finansijskih sredstava nevladinim organizacijama koje se bave istraživanjem medija i treninzima novinara/ki. Zahvaljujući podršci međunarodnih donatora nastale su institucije poput RAK-a. Međutim, kritike idu na račun donatora zbog ne/funkcionalosti kreiranih institucija i njihove održivosti. Kao primjer navodi se Vijeće za štampu, koje nema očekivani utjecaj i stabilno finansiranje. Problemom se smatra i to što su donatori često fokusirani na treninge novinara/ki, što je najlakše organizovati, međutim to ne utječe na osnovni problem medija u BiH, jer kvalitetnih novinara ima u BiH, ali uslovi u kojim rade su loši. Kao problem u knjizi navodi se i to što su donatori smatrali da će se rješenja postići preko noć, što apsolutno nije moguće.

Sedmo pod-poglavlje ukazuje na pad etičkih vrijednosti zbog nepotpune zakonske regulative, političkih i ekonomskih pritisaka. Naglašava se kako je profit stavljen ispred etičkih standarda i normi. Novinari se sve više okreću copy-paste novinarstvu, što je u značajnoj mjeri dovelo do pojave lažnih vijesti. U knjizi se navodi da je na pad etičkih standarda posebno utjecala i potplaćenost novinara. Neki krše norme iz neznanje, dok to drugi čine svjesno u cilju postizanja senzacionalizma. Ističe se da je zakonska regulativa nepotpuna, te da je i to jedan od razloga koji vodi do kršenja etičkih standarda. Autorice navode da skoro da nema potrebe za cenzurom, jer su novinari dobro istrenirani i tačno znaju šta smiju, a šta ne objavljivati. Zaključuju da bi finansijska pomoć značajno pomogla u jačanju etičkih standarda.

U posljednjem pod-poglavlju predstavljena je važnost medijskog opismenjavanja osoba koji prate medijske sadržaje, kako bi bili sposobni kritički posmatrati sadržaje i analizirati ih, a ne prihvatiti ih tek tako. Istaknuto je kako je medijska pismenost u BiH još uvijek na niskom nivou, te da ne postoji zainteresovanost onih na vlasti da se ovo stanje promijeni. Autorice smatraju da bi medijska pismenost trebala biti dio formalnih obrazovnih programa, koji bi bili nadograđivani neformalnim programima edukacije iz ove oblasti. Za sada na razvoju medijske pismenosti najviše rade pojedinci. Generalno najviše nevladin sektor i međunarodne organizacije. U knjizi se navodi da bez obzira na sve prepreke i ograničenja koja postoje, medijska pismenost može biti značajan korak naprijed u prevazilaženju etnonacionalnih i etnoteritorijalnih podjela građana/ki, odnosno javnosti, što je zapravo jedan od razloga sužavanja javnog prostora. Ono što je sigurno, medijska pismenost bi pasivne građane učinila aktivnim, što bi se odrazilo na sve segmente našeg društva, jer kada bi počeli analizirati medije, tada bi počeli kritički posmatrati rad i drugih institucija.

Zaključna razmatranja iznesena su u petom poglavlju. Autorice su zaključile da je potrebno usvojiti zakon o transparentnosti vlasništva, zakon o oglašivačkoj industriji i zakon o finansiranju medija. Važno je definisati govor mržnje i način njegovog suzbijanja. Potrebno je dovršiti proces  digitalizacije u BiH. Suprotstavljanje političkim i ekonomskim pritiscima predstavlja važan put ka boljem radu medija. Važno je pružiti podršku opstanku Javnog RTV sistema. Treba se insistirati na poštivanju etičkih standarda, kao i više obrazovati javnost o medijskoj pismenosti.

Na kraju knjige nalazi se popis literature (49 referanci), prilozi (pitanja za intervju i kodni list intervjua), izvodi iz recenzija (doc.dr. Jelena Kleut i dr.sc. Igor Vobič), te biografije autorica.

Knjiga "Mediji i shrinking space u Bosni i Hercegovini: Utišani alternativni glasovi" važna je zbog toga što ukazuje na to koji su uzroci nastajanja sužavanja medijskog prostora. Još značajnije je to što su autorice ponudile moguća rješenja problema u kojim se nalaze mediji u BiH. Predstavljene su poteškoće s kojim se novinari susreću u njihovom radu, a koje onako kada gledate TV, slušate radio ili čitate novine nisu primjetne. Sve u medijima izgleda super funkcionalno, ali šta se dešava iza kamera znaju novinari i oni koji vrše pritiske na njih. Mediji su važni jer su prostor na kojima se kreira moć, kao što to kaže Manuel Kastels. Uvijek će biti pritisaka, ali zato će publikacije poput ovih edukovati malde novinare i usmjeravati ovu profesiju u pravom smjeru, jer nude moguća rješenja na kojima trebamo raditi svi zajedno, kako bismo dobili kvalitetne i neovisne medije, a to vodi do istinitog izvještavanja i stvaranja profesionalnih medija.