Naslov:
MEDIJI I SHRINKING SPACE U BOSNI I
HERCEGOVINI: UTIŠANI ALTERNATIVNI GLASOVI
Autorice:
Lejla Turčilo i Belma Buljubašić
Izdavač:
Fondacija Heinrich Böll, Ured za
Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju
Mjesto
i godina izdanja: Sarajevo, 2017
Broj
stranica: 103
Lejla Turčilo je vanredna profesorica na Odsjeku za
komunikologiju/novinarstvo u Fakultetu političkih nauka Univerziteta u
Sarajevu. Objavila je tri autorske knjige "((P)Ogledi
o medijima i društvu: članci, eseji, istraživanja (2017)", "Zaradi pa vladaj:
politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u BiH (2011)", "Online komunikacije
i offline politika u BiH (2006)", jednu koautorsku knjigu, četiri istraživačke
publikacije i mnoge druge stručne i naučne radove.
Belma Buljubašić je docentica u Fakultetu političkih nauka na Odsjeku
za komunikologiju/novinarstvo. Objavila je više naučnih, stručnih radova i
prikaza u bosanskohercegovačkim časopisima i časopisima u regiji. Učestvovala
je na konferencijama i seminarima u BiH, regiji i inostranstvu.
Sužavanje javnog prostora predstavlja jednu doista
zanimljivu i aktuelnu temu. Čini mi se neiscrpnu za bosanskohercegovačko
društvo koje se još uvijek nalazi u demokratskoj tranziciji, te koje pokušava
da se u svim segmentima, pa evo i u tom medijskom, adaptira razvijenim
evropskim državama. Pojam “shrinking
space”, možda jeste nedovoljno istražen, ali sigurno je maksimalno prisutan
u Bosni i Hercegovini. Upravo to pokazuje ova publikacija, koja je imala za
cilj prikazati razloge nastanka sužavanja javnog prostora, odnosno koji su to
ključni akteri koji vrše pritisak na medijske organizacije i uposlenike,
kupujući tako šutnju, odnosno zaštitu važnih informacija.
Knjiga se sastoji od devet poglavlja: 1. Metodološko-koncepcijski okvir (cilj,
hipoteze i metode istraživanja), 2. Shrinking space u Bosni i Hercegovini
(kontekst i dosadašnja istraživanja), 3.
Medijska scena u BiH (stanje i perspektive), 4. Ključni nalazi
istraživanja, 5. Zaključna razmatranja i preporuke, 6. Literatura, 7. Prilozi,
8. Izvodi iz recenzija, 9. Biografije autorica. Četvrto poglavlje ima osam
pod-poglavlja: 1. Zakonska regulativa
medija u Bosni i Hercegovini, 2. Politički pritisci na medije i novinare/ke, 3.
Ekonomski pritisci na medije i industrija oglašavanja, 4. Socioekonomski
položaj novinara/ki, 5. Javni servis u BiH, 6. Uloga međunarodnih donatora i mediiji u
BiH, 7. Etički standardi i profesionalno novinarstvo, 8. Medijska pismenost
publike u BiH.
U prvom poglavlju predstavljen je metodološki dio
rada. Ponuđena je generalna hipoteza koja je kroz cjelokupan rad više puta
potvrđena. Što se tiče metoda, korištena je analiza dokumenata (sadržaja), te
metoda ispitivanja (tehnika intervju). Intervjui su urađeni s 44 sagovornika
(novinari/ke i drugi akteri medijske scene u BiH) iz Sarajeva, Mostara i Banja Luke.
Drugo poglavlje govori više o tome šta podrazumijeva
pojam “shrinking space”, te koji su
to zadaci koje mediji imaju u demokratskom političkom okruženju. Posebno se
naglašava trougao politika-mediji-javnost, koji čini suštinu javne sfere i
javnog života. Ističe se važnost profesionalnog medijskog djelovanja u
kontekstu informisanja javnosti, te se ukazuje na postojanje direktnih
(cenzura, prijetnje medijima i novinarima, te ekonomski pritisci) i indirektnih (manipulacija – korištenje
medija kako bi se veličala jedna ličnost ili partija i podmićivanje
novinara) utjecaja političkih i
ekonomskih elita, što direktno vodi do sužavanja javnog prostora.
U trećem poglavlju detaljnije je prikazano gdje se nalazi
BiH kada govorimo o medijima. Kakav je standard bosanskohercegovačkih novinara,
te koji su mediji još uvijek dominantni (televizija), a koji rastu iz dana u
dan (online mediji). Istraživanje bh. medijske scene pokazalo je kako je medijsko
tržište kompleksno i prezasićeno; da ga karakteriše netransparentnost kada je riječ
o medijskom vlasništvu; da je prisutan rast web portala; da su uslovi za rad
novinara loši itd. Kao ključni problemi medijske scene navode se politička
instrumentalizacija medija, netransparentno medijsko tržište, nizak nivo profesionalnih
standarda u medijima, te nizak nivo medijske pismenosti.
U četvrtom poglavlju izneseni su rezultati
istraživanja i ovo poglavlje je podijeljeno u osam pod-poglavlja. Prvo
pod-poglavlje daje širi uvid u to kako funkcionišu zakoni koji se odnose na
medije u BiH. U knjizi se navodi da je
oblast medija poprilično dobro regulisana u BiH, te da ne zaostaje za
razvijenim evropskim zemljama. Iako na papiru sve izgleda veoma dobro, u praksi
je drugačije, posebno kada je riječ o Zakonu o slobodnom pristupu
informacijama, gdje se maksimalno koristi rok od 15 dana za izdavanje
informacija. Naglašava se da Zakon o zaštiti od klevete ograničava rad novinara.
Intervjuisane osobe koje su bile dio ovog istraživanja smatraju da bi govor
mržnje trebao biti kažnjivo djelo u Bosni i Hercegovini, te da bi Regulatorna
agencija za komunikacije (RAK) trebala biti funkcionalnija. Autorice navode da
u Bosni i Hercegovini nedostaje zakon o transparentnosti vlasništva, zakon o
oglašivačkoj industriji i zakon o finansiranju medija, dok iz RAK-a navode da je neophodan zakon o elektronskim
komunikacijama.
Drugo pod-poglavlje ukazuje na postojanost direktnih,
ali i indirektnih pritisaka koje vrše političke elite. Rezultat tih pritisaka
jeste cenzura, autocenzura, neprofesionalno informisanje, nemogućnost
kvalitetnog rada, iščezavanje istraživačkog novinarstva itd. Pritisci se
ostvaruju putem uskraćivanja finansija određenom mediju. Kada objavite
informacije koje nisu u interesu političkih predstavnika, vaš medij se može
naći na pragu potpunog kolapsa. Također, prisutno je i etiketiranje medija kao
neprijateljskih, izdajničkih ili plaćeničkih. Novinarima/kama koji/e nisu
poželjni/e zabranjuje se prisustvo na konferencijama za medije. U knjizi se
navodi niz pritisaka na medije: pretres Klix.ba, udaljavanje novinara/ki BN
televizije s konferencije za štampu u Bijeljini koju je organizovao SNSD,
Dodikovi napadi na novinare/ke itd. Posebno se ukazuje na povezanost vlasnika
medija i rada tog medija, koji je uslovljen vlasničkim pritiskom. Kao primjer navode
se dnevne novine Dnevni avaz, gdje kažu da se taj utjecaj najbolje vidi kroz
tekstove, u kojim se promovišu oni koji odgovaraju osnivaču ovog medija. Zaključeno
je da politički pritisci jačaju cenzuru i autocenzuru koja je sve prisutnija u
bosanskohercegovačkom društvu.
Treće pod-poglavlje predstavlja načine sužavanja
javnog prostora putem ekonomskih pritisaka. Autorice ističu kako je industrija
oglašavanja, baš kao i medijsko vlasništvo u BiH izrazito netransparentna.
Navode da se već duži niz godina insistira na zakonu o industriji oglašavanja,
ali bez većeg uspjeha. Postoje tri ključna načina finansiranja medija u bih, a
to su: sredstva iz javnih fondova i budžeta, RTV taksa i oglašivačka
industrija. Ova sredstva zapravo su kupovina šutnje, a njima se najviše
kontrolišu javni mediji. Naglašava se da problemi nastaju čak i onda kada se
treba izmjeriti čitanost, gledanost i slušanost, tako da dolazimo u situaciju
da su tri emitera odjednom najgledanija. Ističu kako oglašivačka industrija i
ekonomski pritisci značajno utječu na pojavu cenzure i autocenzure.
Četvrto pod-poglavlje prikazuje koliko naši medijski
profesionalci zarađuj, te s kojim problemima se redovno suočavaju. Autorice
navode da u medijima vlada opće siromaštvo, te da su novinari/ke prisiljeni/e
da rade veliki broj priča svakodnevno i nemaju vremena da ih rade kvalitetno.
Kažu kako urednici imaju veće plate nego novinari. Ističu kako sve veći broj
novinara/ki pod političkim i ekonomskim pritiscima pristaje na cenzuru i
autocenzuru iz straha za njihovu egzistenciju. Učesnici istraživanja kazali su
da se u medijima zapošljavaju nekompetentne i neobrazovane radne snage. Urednici
se odlučuju prije da udovolje političkim interesima, nego da dobiju kvalitetan
prilog. Jedini vid podrške novinarima prema pisanju autorica jesu novinarska
udruženja, koja osim osuda verbalnih ili fizičkih napada, ne mogu napraviti
suštinsku promjenu. Kao rješenje ovog problema naglašava se edukacija medijskog
osoblja, uvođenje medijske pismenosti u obrazovni sistem, te uspostavljanje
medijskih sindikata koji će se boriti za pravnu zaštitu novinara/ki.
U petom pod-poglavlju predstavljen je trenutni položaj
javnih emitera u BiH. Kao problem navodi se djelovanje javnih emitera od
njihovog početka kao konkurentskih, a ne kao komplementarnih kuća. Posebno se
to vidi na kvalitetu sadržaja koje emituju javne televizije, za koje bismo
prije mogli reći da djeluju kao komercijalne stanice. Finansiranje
(prikupljanje RTV takse) javnog servisa je, kako navode autorice, postalo
je značajno tehničko, ali i političko pitanje. Ističu da se neprikupljanje
najviše odrazilo na BHRT, koji se skoro pred gašenjem. Sistem javnog emitovanja
je u velikoj krizi, za koju su odgovorni/e politički predstavnici/e. Opstanak
javnog servisa je više političko pitanje, nego li strateško ili policy pitanje.
Navodi se niz mjera koje trebaju poduzeti Parlament BiH i Vijeće ministara,
kako bi se riješilo pitanje funkcionisanja javnog servisa. Javnom RTV servisu
zamjera se nesenzibiliziranost prema manjinskim zajednicama. Zaključuju da,
iako je opterećen brojnim problemima sistem javnog emitiranja nema alternativu,
te da je uslov opstanka demokratskih vrijednosti i javnog interesa u medijskom
prostoru svake demokratske države.
Šesto
pod-poglavlje govori o važnosti međunarodnih donatora u razvoju bh. medijske
scene. Kao primjeri medija koji rade njihov posao dobro navodi se Žurnal i
Centar za istraživačko novinarstvo. Ističe se kako je uloga donatora bila veoma
važna u donošenju zakonskih akata, uspostavi medijskih institucija, ali i
podršci razvoja medijskih kuća (finansijska sredstva za opremu i edukaciju).
Značaj međunarodnih donatora ogleda se u pružanju finansijskih sredstava
nevladinim organizacijama koje se bave istraživanjem medija i treninzima
novinara/ki. Zahvaljujući podršci međunarodnih donatora nastale su institucije
poput RAK-a. Međutim, kritike idu na račun donatora zbog ne/funkcionalosti
kreiranih institucija i njihove održivosti. Kao primjer navodi se Vijeće za
štampu, koje nema očekivani utjecaj i stabilno finansiranje. Problemom se
smatra i to što su donatori često fokusirani na treninge novinara/ki, što je
najlakše organizovati, međutim to ne utječe na osnovni problem medija u BiH,
jer kvalitetnih novinara ima u BiH, ali uslovi u kojim rade su loši. Kao
problem u knjizi navodi se i to što su donatori smatrali da će se rješenja postići
preko noć, što apsolutno nije moguće.
Sedmo
pod-poglavlje ukazuje na pad etičkih vrijednosti zbog nepotpune zakonske
regulative, političkih i ekonomskih pritisaka. Naglašava se kako je profit
stavljen ispred etičkih standarda i normi. Novinari se sve više okreću
copy-paste novinarstvu, što je u značajnoj mjeri dovelo do pojave lažnih
vijesti. U knjizi se navodi da je na pad etičkih standarda posebno utjecala i
potplaćenost novinara. Neki krše norme iz neznanje, dok to drugi čine svjesno u
cilju postizanja senzacionalizma. Ističe se da je zakonska regulativa nepotpuna,
te da je i to jedan od razloga koji vodi do kršenja etičkih standarda. Autorice
navode da skoro da nema potrebe za cenzurom, jer su novinari dobro istrenirani
i tačno znaju šta smiju, a šta ne objavljivati. Zaključuju da bi finansijska
pomoć značajno pomogla u jačanju etičkih standarda.
U
posljednjem pod-poglavlju predstavljena je važnost medijskog opismenjavanja
osoba koji prate medijske sadržaje, kako bi bili sposobni kritički posmatrati
sadržaje i analizirati ih, a ne prihvatiti ih tek tako. Istaknuto je kako je
medijska pismenost u BiH još uvijek na niskom nivou, te da ne postoji
zainteresovanost onih na vlasti da se ovo stanje promijeni. Autorice smatraju
da bi medijska pismenost trebala biti dio formalnih obrazovnih programa, koji
bi bili nadograđivani neformalnim programima edukacije iz ove oblasti. Za sada
na razvoju medijske pismenosti najviše rade pojedinci. Generalno najviše
nevladin sektor i međunarodne organizacije. U knjizi se navodi da bez obzira na
sve prepreke i ograničenja koja postoje, medijska pismenost može biti značajan
korak naprijed u prevazilaženju etnonacionalnih i etnoteritorijalnih podjela
građana/ki, odnosno javnosti, što je zapravo jedan od razloga sužavanja javnog
prostora. Ono što je sigurno, medijska pismenost bi pasivne građane učinila
aktivnim, što bi se odrazilo na sve segmente našeg društva, jer kada bi počeli
analizirati medije, tada bi počeli kritički posmatrati rad i drugih
institucija.
Zaključna
razmatranja iznesena su u petom poglavlju. Autorice su zaključile da je
potrebno usvojiti zakon o transparentnosti vlasništva, zakon o oglašivačkoj
industriji i zakon o finansiranju medija. Važno je definisati govor mržnje i
način njegovog suzbijanja. Potrebno je dovršiti proces digitalizacije u BiH. Suprotstavljanje
političkim i ekonomskim pritiscima predstavlja važan put ka boljem radu medija.
Važno je pružiti podršku opstanku Javnog RTV sistema. Treba se insistirati na
poštivanju etičkih standarda, kao i više obrazovati javnost o medijskoj
pismenosti.
Na
kraju knjige nalazi se popis literature (49 referanci), prilozi (pitanja za
intervju i kodni list intervjua), izvodi iz recenzija (doc.dr. Jelena Kleut i
dr.sc. Igor Vobič), te biografije autorica.
Knjiga "Mediji
i shrinking space u Bosni i Hercegovini: Utišani alternativni glasovi" važna je zbog toga što ukazuje na to koji su uzroci
nastajanja sužavanja medijskog prostora. Još značajnije je to što su autorice
ponudile moguća rješenja problema u kojim se nalaze mediji u BiH. Predstavljene
su poteškoće s kojim se novinari susreću u njihovom radu, a koje onako kada
gledate TV, slušate radio ili čitate novine nisu primjetne. Sve u medijima
izgleda super funkcionalno, ali šta se dešava iza kamera znaju novinari i oni
koji vrše pritiske na njih. Mediji su važni jer su prostor na kojima se kreira
moć, kao što to kaže Manuel Kastels. Uvijek će biti pritisaka, ali zato će
publikacije poput ovih edukovati malde novinare i usmjeravati ovu profesiju u
pravom smjeru, jer nude moguća rješenja na kojima trebamo raditi svi zajedno,
kako bismo dobili kvalitetne i neovisne medije, a to vodi do istinitog
izvještavanja i stvaranja profesionalnih medija.